Well..

Smatram da ovaj moj blog pati. Kad god sam sjetna, dodjem ovamo da se ispusem. Sta ces, lakse je ovdje napisat sta te boli, nego ici i govoriti ljudima naokolo kako se zapravo osjecate. Nego ispusi se ovdje, iznesi neku kolicinu osjecaja kroz tastaturu, a kad te neko pita:
“Kako si?”,
osmijeh na lice, progutaj knedlu i reci:
Ma odlicno.”

Malo malo se osjecam tjeskobno, osjecam se neugodno, neshvaceno. Ne bih znala zasto. Vjerovatno manjak paznje, na koju sam navikla. Ili manjak samopouzdanja, ili mozda oboje? Ili pak nesto trece? Ko ce ga znati.

Dva dana budem super, ponekad i sedam dana. Al taj sljedeci dan, kad me nesto uhvati, neka tuga, neki cemer i jad, ja lijem kao godina. Ali placem samo kad sam sama. Jednostavno pred drugima nije tako jednostavno plakati. Mislim nije da nije, teze je zadrzati tu suzu da se ne skotrlja niz obraz. Ali eto, ego i ta sranja?

Prestala sam i drugaricama da govorim kako se osjecam. Pomislit ce da sam neki psiho, nezadovoljni. Ali mislim da pored svega, imam pravo biti nezadovoljna nekim stvarima. Ljudi smo, i zahtjevamo konstantu paznju. Divljenje.

Neki dan sam se osjecala lose, jer je lik imao bolje uradjen test od mene. Zapravo nisam se lose osjecala. Bila sam jako ljubomorna. Jer sam se za njega tako dugo spremala, i bas sam se dala. I krivo mi je bilo sto mene tu nije niko pohvalio. Bude mi krivo i kuci sto me niko ne pohvali za sve silne namirnice, sredjen stan, opran ves, sudje. Mene u istom tom trenutku cistu, oprana kosa, lice. Uvijek spremna. Ne znam ni zasto ocekujem pohvale, mozda jednostavno se podrazumijeva da ja to trebam da radim. Mislim, da se razumijemo, ne radim ja to iskljucivo radi pohvale. Al, s vremena na vrijeme jedno hvala, jedno “good job”, evo ti macka za poklon,kao hvala za sve o cemu se brines, ne bi mi dosla na odmet. Ili bilo ti koja zivotinja s kojom se ja samom osjecala ne bih.

Zivotinje su dosta pazljivije od ljudi. Zahvalnije, mozda ih zato silno i prizeljkujem. Ne pamtim kad sam vise bila okruzena ljudima, a kad sam se osjecala praznijom i naravno usamljenijom.

No sta ces, sve ovo prodje nakon par prolivenih suza. “Bit ce bolje”, tjesim samu sebe. “Nece uvijek biti ovako”, a i nece, vjerujem u to.